Tekst i photo:
Nebojša Gvozdić – Neba

Trodnevno druženje u Klani za mene je, na žalost, bilo dvodnevno. Na žalost – zato što sam propustio prezentaciju avanture “Prokletije 2009”. Vidio sam slike ali bilo bi zanimljivo čuti i osobna iskustva učesnika tog putovanja.

U Subotu smo se okupili pred i u History Pub-u i vozilima popunili sva moguća mjesta za “parkiranje”.
Prijavilo se, ako sam dobro zapamtio, 57 vozila.
Broj koji je, vjerujem, iznenadio i organizatora.

Prvi dio vožnje, do livade na kojoj je predsjednik ORK “Uspon 4×4”, gospodin Goran Gjukić, održao “pozdravni govor” i dao daljnje upute, prošao je bez problema uz usputno zaustavljanje pokraj pekare gdje smo dobili krafne za okrjepu.

U nastavku puta iskrsnuli su i prvi, po meni očekivani problemi. Zahvaljujući nekim “ozbiljnim” off road-erima, koji su na vožnju po terenu došli vozilima koja imaju 4×4 ali i cestovne gume, zapelo je na prvom malo ozbiljnijem usponu.

Na sljedećoj “kritičnoj” točki bilo je i mehaničkih oštećenja.
I sad nešto što ja ne mogu shvatiti.
Desetak ljudi iz kluba uz glasno navijanje gleda svog člana kako vozilom pokušava (uzaludno) preći nekakvu stijenu i ne pada im na pamet da pomognu tj. malo gurnu taj auto.

Naravno mora doći ekipa sa začelja da bi pogurala vozilo koje je zapelo! Da ne pričam kako je iza “navijača” ostalo smeće (limenke od pića itd.) koje je pokupio organizator.
I naravno kod takvih zastoja uvijek se nađe neki nadobudni vozač koji pokuša svojim vozilo pronaći neki novi put pa se onda i njega čeka da se izvuče iz kaše u koji se sam uvalio.

Korist od toga je bila svojevrsna selekcija tako da su slabije opremljena vozila nastavila okolnim putem dok je ostatak ekipe, sada bez zastoja, nastavio planiranom rutom.

Ručak smo obavili u staroj talijanskoj vojarni iz I. svjetskog rata tj. u njezinim ostacima ispod vrha Trstenik.
Nakon ručka smo se uputili do bunkera sa koga se vidi cijeli Kvarnerski zaljev, otoci Krk i Cres i dobar dio kontinentalnog zaleđa.

Naravno da smo morali posjetiti i sam bunker iznutra.
Ulaz je udaljen cca 100 metara od bunkera i trebalo je proći kroz neosvijetljeni tunel do bunkera.

Za rasvjetu su nam poslužili mobiteli, blicevi, i poneka baterijska lampa.
No da sve ne bi bilo tako jednostavno, na polovici tunel skreće pod pravim kutom. Sva sreća da je bila gužva u tunelu tako da nitko nije završio glavom u zidu 🙂 .

U nastavku je slijedio spust do Klane tj. poligona u bivšoj vojarni gdje nas je čekao poligonski ispit.

Vozač je morao aktivirati štopericu, sjesti u vozilo, spustiti se preko balvana do bočnog nagiba od oblica pa do klackalice.
Istu je suvozač morao spustiti kako bi se vozilo moglo popeti. Nastavka vožnje do panja u koji su i vozač i suvozač morali zabiti po jedan čavao.
Naravno da je panj bio od neke tvrde vrste drveta što je otežalo inače jednostavno zabijanje čavla.

Slijedi vožnja unatrag u “garažu” pri čemu vozač sluša upute suvozača jer vozač ima na glavi kacigu na kojoj je neproziran vizir, tj. vozi na slijepo.
Nakon izlaska iz “garaže” trebalo je stati prednjim krajem vozila što bliže oznaci na zemlji. Dok je sudac mjerio točnost zaustavljanja suvozač je trebao staviti gurtnu na željeznički prag i istu zavezati ili zakačiti za vozilo kako bi željeznički prag mogli prevući preko sljedeće oznake.
Gurtnu je trebalo otkačiti i nastaviti vožnju preko naizmjence (lijevo-desno) postavljenih oblica do “lakat” zavoja i malog uspona sa par “hupsera”.
Na cilju je vozač morao sam zaustaviti štopericu.

Što reći, jako zanimljivo i tehnički relativno zahtjevno na malenom prostoru gdje je cijela staza vidljiva publici.

Nakon večere uslijedila su proglašenja pobjednika poligonske vožnje, najljepšeg vozila, najmlađeg i najstarijeg vozača (ja) te posade iz najudaljenije destinacije (AFE). I naravno zabava do rano jutarnjih sati.

Uglavnom prvi dan smo prešli 34.49 km. Za to nam je trebalo 3 sata i 41 minuta vožnje i popeli smo se do 1262 metara nad morem.

U Nedjelju opet okupljanje u History Pub-u.
Kako je većina učesnika odlučila zadržati se na druženju samo u Subotu, Nedjeljna vožnja je više bila klupskog tipa uz par vanjskih vozila (5-6).

No zato je trasa bila prava. Dugački usponi dijelom adekvatni onima sa CT-a (vlake) i isto takvi spustovi.
Samo ću reći da onima koji nisu ostali može biti žao zbog propuštenog.

Nedjeljna ruta je bila dugačka 35,11 km što smo obavili za 1 sat i 39 minuta vožnje i popeli se do 1165 metara nad morem.

E, da. U nedjelju nam se pridružio i određeni broj Quad i ATV vozila.
Po povratku je uslijedila slobodna vožnja po poligonu, ali sada na onom hard dijelu. Meni osobno je bio dovoljan i jedan krug.

Rastali smo se nakon obilnog ručka koji smo (bar mi, koje je čekao još i dug put do kuće) zalijevali sokićima za razliku od domaćih (blago njima).

Na kraju što reći nego – odlično druženje.
Imam nešto iskustva sa druženja i natjecanja i ovo druženje u organizaciji ORK “Uspon 4×4” svakako ne treba propustiti. Organizacija je iz godine u godinu sve bolja, a terene ne treba opisivati, treba doći i vidjeti tj. probati.

I još jednom hvala “dečkima” (i pretpostavljam “curama”) na odličnom provodu. Vidimo se na godinu.